Unatoč spektakularnim dostignućima suvremene arhitekture, tema kolektivnog stanovanja nije izgubila svoju relevantnost koju posjeduje od modernog pokreta do naših dana. Promišljanja o optimizaciji idealno zamišljenih funkcija i minimiziranju potrebnih površina, kao što je to definirano na frankfurtskom kongresu ciam-a 1928. g., kao stan za životni minimum, danas više ne mogu biti mjerodavna budući da su se ne samo tehnologija, uvjeti i načini rada, već i sama struktura obitelji djelomično radikalno promijenili, čak i u odnosu na vrijeme od prije 20-ak godina. Životnim problemima današnjih korisnika teško će se moći odgovoriti rigidnim, nepromjenjivim shemama monofunkcionalnih stanova. U projektnim promišljanjima sve veću ulogu ima spoznaja o stanu kao mjestu životnih promjena tijekom vremena – odrastanja, starenja, destabilizacije prvotnih relacija obitavatelja.